Izložbe

Čamac u daljini – možda netko dolazi, čamac usidren - svi smo, valjda tu, ne mogu se oteti tim mislima dok – više puta dnevno – dokono šećem uz more kao da će ljeto vječno trajati.

Čamce, brodove, plovila gledam kao cjeline, ponekad slikovita prijevozna sredstva, daljine me baš i ne vuku, dovoljno mi je ukrcati se na Tijat i čeka me pazar, ribarnica i - čim se iskrcam na šibenskoj rivi - želja da se vratim na Zlarin.

Da brodovi mogu biti i nešto drugo podsjetile su me fotografije Grge Vranića koje su dale posve novu dimenziju uobičajenog percepciji plovila kao dijela primorskog krajolika, kulturnog okruženja pa i načina života. On ih gleda drugim očima, vidi ih kao niz antropomorfnih detalja, duhovitih ali i realističnih doskočica i usuđujem se reći prijatelja, čudom oživjelih iz banalnih i „običnih“ dijelova broda koje nemamo nikakvog razloga posebno opaziti ni imenovati. Mi možda ne, ali Grga, poput razigranog, maštovitog djeteta na tom „običnom“ i stoga jedva vidljivog gradi svoju priču.

Nije nikakvo čudo da zaljubljenici kažu da brodovi imaju dušu, postalo mi je jasno gledajući ove fotografije mustača koji su, kako znamo, ukras muškog lica a – sada znamo - i broda.

I stvarno, vratile su mi Grgine fotografije slike davnih dana, čamce uz koje sam maštao o daljinama, koje sam raspoznavao po „mustačima“ premda, naravno, nisam bio dovoljno rafiniran ili maštovit da bi ih sam sebi tako objasnio. Prisjećam se i likova nekih dragih ljudi, ribara, barkarjola, mornara čiji su likovi, ako ih dovoljno dugo tražimo i vjerujemo u svoju potragu također upleteni u priču o dičnom muškom brodskom brku. Sudbina mjesta uz more neraskidivo je povezana s morem i brodovima, Zlarin tu nije izuzetak i zato mi je posebno drago da su Grga i mustači doplovili na otok koralja.

Luka Marotti