Izložbe

Kada Goran Vranić prisvoji motiv on započinje jedan samo njemu svojstven proces a on nije slučajan i nije jednokratan. Prepoznajemo ga u sukcesiji svih njegovih fotografskih ciklusa. On fokusira svoj fotografski pogled, odredi kadar i u njegovim formatiranim proporcijama izmjenjuje slike istoga u neizbrojivim inačicama i senzacijama oblika. Na taj način gledali smo njegove barke potom i rezane kadrove njihovih pramaca a danas gledamo njegove mreže i čistu ljepotu uzoraka pred kojima nije moguć uzmak. Riječ je o konkretističkom pogledu na stvar kojoj je oduzeto značenje i funkcija i koja je izuzeta iz krajolika i medija u kojem postoji i iz kojega crpe svoju metaforičku intertekstualnost i svoju priču.

Pogled je izbliza i u krupnom rezu, u hiperrealističkom pogledu minuciozne i besprijekorne preciznosti izbrušene do najvećega sjaja kojim se otkriva ono što pogledu nije vidljivo. Uokolo njih ni žuljnih ruku, ni sunca, ni zalaza, ni mora, ni stijene, ni obzorja, ni obalne rubnice. Izbrisan je kontekst, izuzete su sve referencije i motiv je prepušten govoru mrežne strukture u kojoj su deponirane sve mogućnosti, a one su beskonačne i neiscrpive u načinu njihova slaganja, savijanja, motanja, preklapanja, rasponu oblika njihovih okna, čvorova, debljinama, tankoći, finoći, grubosti, starosti, istrošenosti, krutosti, mekoći, tvrdoći, glatkoći, hrapavosti, elastičnosti, mlohavosti, suhoći, vlazi, boji, izblijedjelosti i bezbojnosti.

Vranićeve kompozicije mogu biti dramatične, impulsivne, mogu biti umirujuće, mogu taložiti slojeve nemira. Teško je reći govorimo li o detalju motiva ili o složenom labirintu nestalnih oblika, jer, a to je paradoks strukture, što joj se više približavamo, ona postaje složenija i slojevitija i ne razilazi se u jednini već se zgušnjava u množini svojih mutacija. Riječ je o onom stanju mreža koje nisu razapete već leže na hrpama, pasivne i bez osobita reda prepuštene lovcu koji bilježi i portretira njihovu topografiju nalik na krajolike nestalnih pješčanih dina, na nadimajuće brežuljke, mrke predjele ponora, isušene sepije, žareće rumenilo unutrašnjosti odvaljenih obronaka, raspjenjenih slapova, modre dubine i pličine boje galice. Tim pogledom koji vidi više od oka rastvorio se začudni grafički jezik izazvan mimetičkim svojstvima linijskih rastera mrežnog tkanja. U jednom trenutku u dubokim sjenama svojih saćastih unutrašnjih prostora i prosvijetljenih tkanja zazivaju matricu u drugom njihov otisak. Ta dvosmislena igra - toliko sugestivna - nameće pitanje jeli namjeravana ili slučajna, jeli nesvjesna ili je osviještena u procesu. No, koristeći grafizam mekih tonalnih skala zvonke akorde boja i istanjene lomne linijske dijagrame ona prenosi našu percepciju u analogne asocijacije nagorjelih grafičkih jetkanica.

Goran Vranić potpisuje jezik koji nadilazi fascinaciju faktografskim i vjerodostojnim portretiranjem motiva. On zalazi u dubine njegove strukture naslućujući evokativne i mimetičke fermentacije koje zazivaju šumove među medijima i rastvaraju nova polja eksperimentiranja.

Margarita Sveštarov Šimat